Pu spas sviju nas

Odjednom se odnukud pojavise nevidljive niti nekih davnih veza, davnih poznanstava iz skolskih klupa i kao prorocanstvo iz bacenog graha  "muski glas"...I sve u jednom danu.

Kazu da su pisci najusamljeniji ljudi na svijetu . Znaci li to da smo svi mi ostali veoma "neusamljeni" pa nemamo vremena  ni prilike da pisemo.

U junu 1993 ubijen je stariji bracni par , zvjerski, u cilju neke stare osvete i pohlepe.

U oktobru 2011 uhvaceni su  zlocinci .

Vijest objesena na "zid" je prosla  totalno nezapazeno. Ravnodosnust ?  Nemoc da se vise misli na ono  je proslo i sto se ne moze ispraviti? Sta li?

Al`me opet kopka. Ako  "objesim" Cecu koliko "lajkova" ce da dobije?

Pusim Drogiram se cini mi se popravljam se"

Jos jedna od straih parola iskoci iz zakljucane polovice mozga

Svi bi htjeli biti kao mi, ali nek se potrude....uzvikuje, uzdignutog prsta i glasom iz kojeg pjeva rakija. Jednom  se rukom oslanja na klimavi guvernal starog bicikla i gegajuci se, i on bicikl , odlaze niz obalu. Obalu na kojoj smo tracili svoju mladost....

Ponekad se uhvatim u misli Kojoj ja to stvarnosti pripadam ? U ovo kisno podne kad svi izlazi izgledaju zablokirani, svi letovi odgodjeni  a na cestama barikade ...pored zamagljenog prozora niz koji teku kapi vidi se tek mali komad sivog neba... a uskoro ,kad padne vulkanska kisa, nece ni to....i pitam se Sta cu ovdje?

Ponekad se desi...dobijem kompliment..kao, sto ti je fino stojala ona bluza juce...ili kako si se prosli put fino osisala ...ili... uvijek sam te nazivao zenskom sa najljepsim nogama . Halo ! Zasto mi to niko nije rekao juce. Jer moja slika u ogledalu od danas nosila bi sliku mene od juce i bila...bar za nijansu bolja.

spavala i spavala a kad se probudila imala sta i da vidi......

U ova vremena otkazanih letova i drugih manje ili vise uspjesnih putovanja kad se hranim rijecima, razgovorima ,susretima u kojima se opet pretresaju neki drugi ljudi, razgovori ,susreti ...ponekad obogaceni mirisom proslosti ,ponekad njenom gorcinom ,ponekad besposleni i hladni ali jos uvijek bruje po mojoj glavi i ne daju  misli da se probudi...

Pola jula  a kisa pada ko u pola oktobra. Zamisli ono sto se ceka zeljno cijele godine samo je isparilo. U neka druga sretnija vremena .Zivot je opet negdje drugdje.